Alhemija se, koliko znamo, iz raspoloživih istorijskih izvora praktikovala u Evropi od XII do XVII veka. Međutim, mnoštvo izvora i njihov simboličko-mitski jezik otežavaju istraživanje alhemije Zapada kao istorijske pojave. Uglavnom, drevni tekstovi navode Egipat kao postojbinu “kraljevske umetnosti”. Helenistička i kasnija tradicija upućuju na boga Thota (Hermes Trismegistos u srednjovekovnoj alhemijskoj tradiciji), koji je ljude mitske prošlosti podučavao toj velikoj nauci.
Vrlo je teško razumeti što je bila alhemija u Egiptu jer Egipćani nisu običnim ljudima razotkrivali misterije koje su podučavali u hramovima. U kasnijem razdoblju, kada je kraj Egipta bio očigledan, izgleda da su sveštenici namerno uništili svaki vid operativnog znanja praktične magije, uključivo i alhemiju kao jednu od njeinih grana. Ostaci izvorne egipatske alhemije nalaze se, verojatno, razasuti u fragmentima starih mitova (kao u mitu o Ozirisu, kojeg je njegov brat Set zatvorio u sarkofag i zapečatio olovom) i u zagonetnom simboličkom jeziku zidnih slika i boja sačuvanih u grobnicama.
Alhemičari u Grčkoj, pitagorejci i Platon ponovno su kompilirali stari sastav “podudarnosti” između univerzalnih principa (brojeva) i različitih planova Prirode. Srednjovekovni alhemičari smatrali su Platonov Timaja jednim od glavnih alhemijskih tekstova, a grčke bogove su u velikoj meri koristili u simboličkim prikazima “Velikog Dela”.
U razdoblju helenizma pojavio se takozvani Corpus Hermeticum, pripisan bogu Thotu, koji uključuje dobro poznate tekstove kao što su Pimander, Asklepije i Smaragdna ploča.
Padom Rimskog Carstva tradicija alhemije sklonila se na Bliski istok. Arapi su preveli brojne grčke filozofske i naučne spise, kao neke koji su se ticali alhemije.
Najpoznatiji arapski alhemičar Jabir Ibn Hayyan (721. – 815. g.) osnovao je školu kojoj se pripisuje na stotine rasprava o alhemiji. Ime Jabir postalo je toliko cenjeno da je, naprimer, jedan slavni italijanski alhemičar u XVIII. veku koristio ime Geber kao pseudonim, što je latinska varijanta imena Jabir. Geber je bio autor vrlo cenjenog alhemijskog teksta Summa Perfectionis.
Kada je zapadna Evropa obnovila svoje trgovačke veze s Bliskim istokom, alhemijski tekstovi ponovno su počeli da se šire Zapadom. Uz Vizantiju i možda Siciliju, i arapska je Španija služila kao ulazna vrata za stare tradicije, što je ponovno omogućilo protok znanja arterijama starog kontinenta koji je spavao svoj srednji vek. Druge tradicije navode da su, nakon što je Istok obnovio trgovačke veze sa Zapadom u kasnom srednjem vijeku, Evropljani imali pristup izvorima mudrosti u Kini, gdje se alhemija praktikovala hiljadama godina i očuvala u pravcu koji pistorijski poznajemo kao taoizam.
Tri su agensa posredstvom kojih alhemičar ostvaruje svoje delo: Lapis philosophorum (filozofski kamen), Alkahest (univerzalni rastvoritelj) i Elixir vital (eliksir života).
Smaragdna ploča
Prema H. P. Blavatsky, jedini izvorni spis iz takozvanih “hermetičkih spisa” bila je slavna Smaragdna ploča pripisivana Hermesu Trismegistosu. Teško je pripisati ovaj traktat nekom autoru ili određenom razdoblju zato što posedujemo samo njegove latinske i arapske prevode, a jedine veze koje imamo sa Hermesom Trismegistosom su stare legende, od kojih je većina simbolička. U članku pod naslovom Alhemija u XIX veku H. P. Blavatsky objašnjava poteškoće koje nastaju kada se ovu raspravu želi da pripiše samo jednom autoru: “Nije li nam Avicena rekao da je Smaragdna ploča, najdrevnija alhemijska rasprava, pronađena na telu Hermesovu, koje je pre nekoliko stoljeća u Hebronu sahranila Sara, žena Abrahamova. Međutim ‘Hermes’ nikad nije bilo ime osobe, već generička titula, što je analogno upotrebi termina ‘neoplatonički’ u drevnim vremenima ili termina ‘teozof’ danas. Što uopće znamo o Hermesu Trismegistosu, triput velikom? U Platonovo vreme, Hermes je bio poistovećivan s egipatskim Thotom. Međutim, reč thot ne znači samo ‘inteligencija’, nego i ‘skup’ ili ‘škola’.”
Zapravo je Thot-Hermes samo personifikacija pojma Glas (ili svetog učenja) svešteničke kaste u Egiptu, glas velikog hijerofanta. H. P. Blavatsky takođe spominje da su alhemijska znanja izgubljena na Zapadu ostala zakopana u inicijatskim kriptama antičkog Istoka te da je sve do XIX veka sve u vezi alhemije stvarno uvezeno iz Kine, a zatim pretvoreno u “hermetičke spise”.
U gotovo svim alhemijskim tekstovima nalazimo barem dva moguća ključa za tumačenje simbola i alegorija. Prvi se odnosi na pretvaranje metala iz nižeg, haotičnog stanja, u više, stabilnije i plemenitije stanje. Drugi se ključ odnosi na pretvaranje “haotičnih” ili animalnih elemenata kod ljudi u one uzvišenije. Prevladavanje plemenitih elemenata nad onim nagonskim pretvorilo bi pojedinca u “zlatnog čoveka” (Platon, Država, legenda o metalima).
Sve alhemijske rasprave, bilo izražene u književnom bilo u grafičkom obliku, koriste simbole i alegorije. Zato će, kao i u bilo kojem simboličkom sastavu, postojati različiti ključevi tumačenja koji će olakšati razumijevanje na različitim razinama. Za početnike će i puko utvrđivanje tačnih izvora biti naporan zadatak. Prema H. P. Blavatsky, “budući da u Evropi ima više lažnih nego istinitih spisa, i sam Hermes bi se našao izgubljen.”
Alhemijsko delo
Tri su agensa posredstvom kojih alhemičar ostvaruje svoje djelo: Lapis philosophorum (filozofski kamen), Alkahest (univerzalni rastvor) i Elixir vital (eliksir života).
Eliksir života obnavlja fizičko telo i produžuje ljudski život. H. P. Blavatsky razlikuje mali od velikog eliksira. Onaj koji se koristi na fizičkom planu povezuje se s pretvaranjem metala i obnovom mladosti. “Veliki eliksir” je simboličke naravi i daje najveći mogući dar: svesnu besmrtnost u duhu, nirvanu kroz sve cikluse koja prethodi paranirvani ili apsolutnom sjedinjenju s Jedinom Esencijom.
U mističnom smislu filozofski kamen simbolizuje pretvaranje čovekove niže prirode u najvišu i božansku.
Alkahest je omogućavao da se sve stvari rastope da bi se uklonile sve nečistoće. Bio je agens na koji se misli u alhemijskoj definiciji “solve et coagula” (razredi i zgusni). U jednom mističnom smislu, bio je Vrhovno Biće, sedinjenje koje uklanja sve nečistoće i vraća elemente njihovoj prvotnoj biti.
Filozofski kamen omogućavao je pretvaranje neplemenitih metala u zlato. “U mističnom smislu, međutim, filozofski kamen simbolizuje pretvaranje čovekove niže prirode u najvišu i božansku”.
Traženje praiskonske materije temeljni je dio procesa učenja u alhemiji. Praiskonska stvar je materija u nediferenciranom stanju, prakrti na sanskrtu. To nije materija u haotičnom stanju, kao olova ili većine materijala koji nas okružuju. Praiskonska materija je bezoblična, ali može poprimiti bilo koji oblik koji joj se da.
U alhemijskim tekstovima ili slikama četiri elemenata, četiri elementa su predstavljena preko brojnih tipičnih simbola. Titus Burckhardt objašnjava da je “prema hermetičkoj tradiciji, prirodan poredak elemenata predstavljen ili krstom čija središnja tačka odgovara kvintesenciji ili koncentričnim krugovima, a u tom slučaju Zemlja je središnja tačka, a Vatra spoljnji krug. Može se prikazati i sastavnim elementima “Solomonovog pečata”, koji se prikazuje kao preklapanje dvaju jednakostraničnih trouglova ugla koji predstavlja Vatru zajedno s vodoravnom stranom drugog trougla, predstavlja element Vazduh, dok isti simbol na suprotnoj strani, okrenut prema dole, simbolizuje element Zemlje. Kompletan Salomonov pečat simbolizuje sintezu svih elemenata i, prema tome, spoj svih suprotnosti.”
Iz praiskonske materije, kroz svoju prvu diferencijaciju eter koji ispunjava sav prostor, proizlaze četiri elementa, iz kojih proizlaze i svi oblici materije u telesnom svetu.
Alhemijski koncept četiri elemenata može da se poveže sa hinduističkim konceptima Sankhya škole, “bhutas” i “tanmatras”, gde svaki element materijalnog sveta ima svoj komplement u spoznajnom svetu subjekta.
U kosmološkoj shemi, metali proizlaze iz četiri elemenata. Postoji sedam metala ili “zemaljskih” planeta, kako ih često nazivaju zbog činjenice da svaki predstavlja fizičku kristalizaciju energije koja proizlazi iz sedam astroloških planeta. Metali se “rađaju” evolucijskim procesom, tj. svaki od njih “sazrieva” unutar Zemlje, pod uticajem odgovarajuće planete. Njihovi su znaci isti kao i znaci planeta: zlato odgovara Suncu, srebro Mesecu, živa planeti Merkuru, bakar Veneri, gvožđe Marsu, bakar Jupiteru i olovo Saturnu.
Proces pretvaranja elemenata događa se u uzastopnim etapama, od kojih se u alhemijskim tekstovima spominju tri, sedam, dvanaest, pa čak i dvadeset i jedan. Delo započinje, kao što je već spomenuto, stvaranjem materije prime ili žive sa sumporom i soli, što se prikazivalo u “atanoru” (posudi-peći u kojoj se pripremao eliksir). Kao što zlato i srebro predstavljaju statičnu kristalizaciju Sunca i Meseca, sumpor i živa su aktivne ili dinamične manifestacije dve suprotne snage.
Platon je podučavao da postoje ljudi od zlata, srebra, bronze i gvožđa. Osvrnuo se i na mogućnost legura ili smesa metala u dušama kroz inicijacijsko-pedagoški postupak, u kojemu upravo i leži važnost ove stare velike nauke.
Autor: Antonia Cotignola
Prevod P.V.