Brat Djuk Elington (Edward Kennedy „Duke” Ellington) je bio član Poštovane Lože No1 PHA u Vašingtonu.
Bio je vodeća ličnost u istoriji džez muzike. Njegova muzička karijera trajala je više od pola veka, a za to vreme komponovao je hiljade popularnih pesama, kao i muziku za pozorište i film. Edvard je od malih nogu pazio na manire i bio vrlo dostojanstven, zbog čega ga je najbolji prijatelj, Edgar Mekentri, nazvao „vojvodom” (eng. Duke = Djuk). Njegove poslednje reči bile su: „Muzika je način na koji živim, zašto živim i po čemu će me pamtiti”.

U Vašingtonu postoji Park Djuka Elingtona, jedan most u ovom gradu nosi njegovo ime.[ U njujorškom Central parku izgrađen Skver Djuk Elingtona, sa grandioznim spomenikom ovom velikom muzičaru.[ Zgrada na Menhetnu, u kojoj je živeo, takođe nosi njegovo ime – Kuća Djuka Elingtona i zaštićena je kao istorijsko mesto
Donekle iznenadjuje što je Elington celog života bio duboko religiozan čovek. Tvrdio je da je Sveto pismo pročitao četiri puta od korica do korica, a u poznijim godinama njegova verska osećanja su postala tako snazna da je glavnu paznju posvecmao religioznoj muzici. Pod stare dane je, takodje, počeo da se ponaša donekle asketski: ostavio je piće i strogo je vodio računa o dijeti. Ukratko, Djuk Elington je bio čovek više nego svestan samoga sebe i svojih vrednosti, a posedovao je i ono nepomućeno pouzdanje i poverenje u vlastiti sud, koje je za umetnika od tolike važnosti: čvrstu veru da je nešto ispravno i valjano jedino ako on sam oseti da je tako. Od iste važnosti je bila i njegova sposobnost da izlazi na kraj s ljudima oko sebe. Mnogi članovi njegovog orkestra bili su razmažene “primadone“, a svet šou biznisa u kojem je orkestar bivstvovao bio je pun oštrozubih ajkula, ličnosti zavisnih od ove ili one droge i, najzad, proverenih i nesumnjivih, ludaka. Elington je uspevao, ploveći takvim vodama, da očuva samopouzdanje; nikome nije dopuštao da ga gnjavi i maltretira, nikada nije bio zbunjen ili u nedoumici, nikada nije izgubio strpljenje i takt, a pri svemu tome jedino oružje kojim se služio bio je smrtonosni cinizam, koji njegova publika najčešće nije opažala.

U prilici kada mu je Pulicerova nagrada tako reći oteta ispred nosa i kad je s pravom mogao žučno da reaguje, novinarima je rekao: “Verovatno dobri Bog ne želi da ovako mlad postanem slavan.” Tada mu je bilo više od šezdeset godina. Elingtona, dakle, moramo videti kao čoveka koji pažljivo kontroliše vlastita osećanja i okolnosti u kojima živi; sličan stav je, istovremeno, i osnova njegove umetnosti. U Elingtonovoj muzici nema žestokih strasti svojstvenih jednom Armstrongu, nema belih usijanja kao kod jednog Bešea. Dobar deo Elingtonovog kompozitorskog rada posvećen je istraživanju i ekspoloataciji odredjenih raspoloženja. Ričardu Bojeru, koji je pisao za New Yorker, u jednoj prilici je rekao: “Za džez muzičara je od velike važnosti sećanje na nešto čega više nema – na starce u vreloj noći koji, po mesečini, pevaju u kakvom dvorištu ili na nešto što je nekada davno neko rekao”. Djuk Elington nije stvarao, kao toliki drugi džez muzičari, povodeci se za uzavrelim osećanjima u datom trenutku već je, sledeći Vordsvortov savet, pretraživao osećanja koja, u trenucima mira i spokoja, nanovo naviru.
Pesma Brata Djuka inspirisana Slobodnim zidarstvom