Dok je živeo u Beču, Mocart je 14. decembra 1784. godine iniciran u austrijsku masoneriju u ložu „Zur Vohltatigkeit“ sa 28 godina. Malo se zna o tome šta je Mocarta dovelo u masoneriju, ali je jasno da je bio strastven prema bratstvu. Godinu dana ranije, papa Klement KSII je izdao dekret kojim je katolicima onemogućeno da budu članstva u masoneriji.
Tačkasta figura
Mocart očigledno nije video nikakav sukob, postao je majstor mason i ostao aktivan u zanatu sve dok nije preminuo 1791. Efekat masonerije na njegov život je bio dubok. Ne samo da postoje dokazi da je redovno posećivao Ložu, već su se u njegovom radu počeli da pojavljuju masonski uticaji.
Za sedam godina koliko je bio aktivan u bratstvu, Amadeus je napisao najmanje osam kompozicija specijalno za masone, uključujući i svoju masonsku pogrebnu muziku. Postoje i značajne masonske teme i simbolika koja se nalazi u njegovoj čuvenoj operi „Čarobna frula“. Nota uvertira prikazuje tačkastu figuru koju je Mocart koristio da predstavlja tri udarca koja bi Brat učinio da započne masonsku ceremoniju. Mocart je započeo svoju operu na isti način kao i ceremoniju majstora masona – mjuziklom „tri kucanja
Nekoliko godina nakon što je postao mason, Mocart je bio prožet dugovima, oslanjajući se u velikoj meri na svoju braću da mu pomognu oko finansija, tražio je utočište u masonskim ložama tokom svojih putovanja. Pisma iz ovog perioda ukazuju na to da je potonuo u maničnu depresiju, u skladu sa njegovim napadima intenzivne kreativnosti. Godine 1791. razboleo se u Pragu pre premijere svoje opere La clemenza di Tito. Uspeo je da diriguje premijerom Čarobne frule u septembru pre nego što se dalje pogoršao i na kraju preminuo nekoliko nedelja kasnije.
Tada je imao samo 35 godina, bilo je debata o tačnom uzroku njegove smrti. Osvrćući se na kraj njegovog života, zapanjujuće je uzeti u obzir da je umro u relativnoj mračnosti. Njegova sahrana je bila skromna, i malo ko je prisustvovao. Sahranjen je u takozvanoj „zajedničkoj grobnici“ u Beču.
Uprkos nesvečanom kraju, Mocartovo ime i muzika ostaju sveprisutni više od dva veka kasnije. On i njegove kompozicije poznati su širom sveta po svojoj briljantnosti, što je još više impresivno zbog mladosti u kojoj je napisao većinu svojih dela. Možete povući liniju od Mocartovog dela preko evolucije zapadne muzike do danas.
Veličanstvena žalobna misa
Bio je neumorno posvećen usavršavanju svog zanata, i za to je bio pravi mason.
Volfgang Amadeus Mocart jedan od najznačajnijih kompozitora klasicizma, ostavio je iza sebe bogat muzički opus. Njegova dela prožeta su harmoničnim i naizgled jednostavnim melodijama. Najveću ljubav gajio je prema operskim kompozicijama. U poslednjog godini života komponovao je jedno od svojih najznačajnijih dela “Rekvijem*KV626”. (*Ludvig fon Kehel, austrijski muzikolog, objavio je hronološko-tematski popis svih Mocartovih dela, te se prema tome svaka kompozicija beleži oznakom KV i odgovarajućim brojem. Sraćenica označava Kochel-Verzeichnis, tj. Kehelov katalog).
Njegov muzički opus sadrži više od šest stotina dela. Oprobao se u svakom muzičkom žanru od vokalno-instrumentalnog sve do operskog, horskog i simfonijskog. S obzirom da je preminuo u 36. godini života, tolika se plodnost u stvaralaštvu može protumačiti njegovom izuzetnom lakoćom komponovanja.
“Rekvijem” je naziv mise za mrtve i kao muzičko delo rađeno je za orkestar, hor i soliste. Strukturu ovog dela čini sedam delova: Introitus (Requiem aeternam), Kyrie, Sequentia (Dies irae, Tuba mirum, Rex tremendae, Recordare, Confutatis, Lacrimosa), Ofertorium (Domine Jesu, Hostias), Sanctus (uz Benedictus), Agnus Dei, Communio (Lux aeterna, Cum sanctis tuis); od kojih se smatra da je Mocart u potpunosti završio samo dva, i to Introitus i Kyrie, te da je preminuo tokom rada na komponovanju “Lacrimose” koju je dovršio njegov prijatelj, bečki kompozitor Franc Sismajer, vodeći se Mocartovim beleškama i smernicama.
U celini gledano “Rekvijem u d-molu KV626” predstavlja najznačajnije delo u području duhovnih kompozicija, jednu veličanstvenu žalobnu misu kojom Mocart završava životni i umetnički put. “Rekvijem” je zapravo naručio neznanac (prema nekim izvorima glasnik grofa Valceg-Štupaha. Grof je znao naručivati dela školovanih kompozitora te ih potom izvoditi kao svoje) koji ga je u više navrata čak i požurivao da završi ovo delo. Mocart je u neznancu video glasnika smrti i uverio se da “Rekvijem” zapravo piše za sebe, pa kompozicija postaje ogledalo njegovih iscrpljujućih dana i bolesti, predstavljajući čistu muzičku ekspresiju koja naglašava blago pomirenje sa smrću.
Ako pođemo redom u nekakvu analizu ovog remek dela možemo uočiti Mocartovu genijalnost u ophođenju odnosa teksta mise i muzike. On vrlo svesno i oprezno, sa strahopoštovanjem pristupa liturgijskom tekstu. Samo komponovanje muzike za ovo delo doživljava čitavim svojim bićem, gde svaki takt i harmonija ima neverovatnu dramatičnost i proživljenost.
Mocart je u “Rekvijemu” svu čistotu melodijske linije savršeno uklopio sa zadivljujućim poznavanjem polifonog stila. Ovo delo karakterišu turobne boje (tromboni i basetni rogovi) dok je osnovni deo u d-molu sa jakom hromatikom prožet baroknim elementima. Stavak “Kyrie” je obrađen kao dvostruka fuga sa dve teme, dok se u “Lacrimosi” kao četvoroglasnom mešovitom zboru u pratnji orkestra iz dubine uzdiže lestvica d-mola, polako, prvo sa pauzama, a potom u uskim hromatskim pomacima poput slike čoveka koji se opterećen krivicom, iz grobne postelje uzdiže prema poslednjem sudu.
Posebno se izdvaja “Lacrimosu” kao deo “Rekvijema” kada dramatičnost dela dostiže svoju kulminaciju postepeno prerastajući u zastrašujući “fortissimo” sa poslednjim bolnim krikom za oproštenjem.
Ključ koji otključava vrata naše istinske sreće
Možda još važnije, može li nemason da uoči masonski značaj u Rekvijemu? Verujem da kada se identifikuju masonski ideali i prakse dostupni neupućenim, takva simbolika u muzičkom pejzažu Rekvijema je zaista očigledna i prepoznatljiva od strane marljivog slušaoca. Neki od njih se odnose na masonsku potragu za „većim svetlom“, a neki od njih su uspostavljeni na centralnom masonskom ritualu, ritualu trećeg stepena, u kojem se kandidat „uzdiže“ do statusa majstora masona. U okviru tog diplomskog rada, kandidatu se u jednom trenutku vezuju oči i prolazi kroz rekonstrukciju legendarne smrti Hirama Abifa, Velikog majstora masona kojeg je kralj Solomon unajmio da upravlja gradnjom velikog hrama u Jerusalimu. Prema legendi, Hirama su ubili izdajnički radnici koji su pokušali da izvuku od njega glavnu lozinku koja bi im omogućila pristup građevinskim poslovima bilo gde u svetu; ovi zlikovci su zatim sahranili Hiramovo telo u neidentifikovanu grobnicu. Posle dugog traženja, Hiramov grob su konačno otkrili verni zidari „Kolege u zanatu“, radnici od poverenja, a njegovo raspadnuto telo je iz tog groba podigao sam Solomon. Prilikom ponavljanja tog trenutka u ritualu Trećeg stepena, kandidat se podiže posebnim hvatom, a povez mu se skida sa očiju tako da nakon perioda mraka (reindikacija Hiramove sahrane) iznenada ugleda svetlost. Takođe mu je data „zamena masonske reči“, čiji su izgubljeni original koji su Hiramove ubice pokušale da izvuku iz njega nasiljem. Kandidat je dakle majstor mason, prihvaćeni član zanata. Na ovaj ritual je Mocart aludirao u pismu svom ocu 1787. godine, kada se Leopold prilično razboleo i suočio se sa smrću; Leopold je takođe bio mason i znao je lekciju Trećeg stepena. A Mocart je, pisajući Rekvijem četiri godine kasnije, nesumnjivo sećao da se ne plaši smrti, jer je ona „ključ koji otključava vrata naše istinske sreće“ (Mocartovo pismo prevela Emili Anderson).
Srž legende o Hiramu je u napredovanju od traume smrti, preko sahrane, do ponovnog izlaska leša iz groba (radom ljudskih bića, a ne uz božansku pomoć). Ovo jezgro obuhvata trenutak tranzicije, dramatično odigran u ritualu Trećeg stepena. Mocart zapravo predviđa taj proces u Introitu Rekvijema. Da bismo prepoznali kako se to dešava, prvo moramo zapamtiti da se Introit sastoji od tri tekstualna odeljka — antifona, zatim psalama i povratka antifona; muzika replicira ovu tekstualnu strukturu. Antifon je uvodni materijal koji daje ime zaupokojenoj misi:
Rekuiem aeternam dona eis Domine, et luk perpetual luceat eis
(Večni pokoj daj im, Gospode, i svetlost večna neka ih obasja).
Međutim, sledeći psalam je malo primećena karakteristika Introita. To su prva dva stiha Psalma 64/65:
1. Te decet himnus Deus in Sion, et Tibi redetur votum u Jerusalimu.
2. Ekaudi orationem meam, ad te omnis caro veniet
(Tebi se, Bože, duguje himna na Sionu, i zavet tebi biće ispunjen u Jerusalimu.
Čujte molitvu moju, k vama će doći svako telo).
